Posts

Showing posts from 2019

Marie Štastna, Ozleda na kaputu

Image
MRTVO ČUDO Na zemlji leži mrtvo čudo u jednoj kapi smrti Druga kap nad njim visi a ostale se skupljaju oko njega Ako bi se slučajno pomerilo u poslednjem grču baciće se na njega i ugušiti ga UBRZO Pozvaše me oni iza kapije A ja konačno ustadoh i dotakoh bravu Još jedan trenutak Samo mali tren I poludeću Oprostite OBJAVA Pogledala je u nebo blago ispitivački - Pašće - izvestila je s osmehom i presko čila na suprotni trotoar Tu su je već poznavali Govorila je to svakog dana Svakog dana je ponešto palo - ISTRAŽIVANJE DANAŠNJEG SVETA potrošiće mi ceo život – rekao je Zatim se okrenuo Otresao cigaretu u pepeljaru i bacio je u baricu Uzeo me je za ruku i odveo na brdo Pokazao na grad - Sve ovo zapravo ne postoji – Ćutala sam Htela sam da mu kažem da zvezde padaju On me je odveo kući - Tebi nije mesto na ulici – nasmejao se Sledećeg dana je od nečega umro     SVET I ŽILET

Elsa Aids, Tri sloja crne odeće

Image
*** Maštanje danima znači blokadu u leđima. Pa ipak se ne plašim prošlosti. Naprotiv, približavam joj se. Radim to ćutke i ništa u meni ne ostaje. Ali kada konačno dospem unutra, ne umem da stanem i nehotice izlazim na usta. Izmišljena ljubav je skoro kao prava a ja sam suviše nevin za dalja skrivanja. Previše pun veličine, imena i crnila za još jedan pokret u mraku. *** Kada je došla, imala je na sebi tri sloja crne odeće. Ja isto. Tolika je naša bliskost. Umorni smo, ali u duhu rastemo. Idem kod nje. Sve stvari su u kutijama, ostali su samo kreveti, iz kuhinje čujemo zvuk frižidera. Neobično je kako se sve dešava iz daljine. Sledećeg dana spavam pod belim prekrivačem i delujem sebi kao zimski predeo. Sav otpad je ostao ispod snega i polako se razlaže. *** Ovo mesto moram da napustim, ali ne mogu poneti ništa sa sobom. Nasilje pripada čistoći, pa još malo pospremam i gledam ratni film.

Petra Hulova, Čuvari građanskog dobra

Image
/odlomak/ I tako sam jednog dana pozvonila na vrata centrale krakovskih komunista, bogzna zašto ubeđena da će njih obradovati moja mlada krv. Kao i pseudopodrivačka omladina sastajali su se u jednoj od prostorija za odlaganje dečjih kolica. Na zvoncetu je flomasterom pisalo Komunistička partija Češke i Moravske. Saznala sam kada će imati sastanak i banula pravo među celu njihovou ekipu. Stanjek i drugovi sedeli su na otrcanim stolicama sa narodnog odbora, za nekim velikim jadnim stolom, a u uglu je stajao buket veštačkog cveća, sve je izgledalo oronulo, pa i u pogledu duha. Ja sam navodno bila prva koja im je nakon kontrarevolucije pozvonila na vrata, ako izuzmeno ljude koji su zvonili da opsuju komunjare, i decu koja bi pozvonila pa odmah udarila u kikot i bežaniju po naselju. Ljudi su za njih glasali zbog opšteg nezadovoljstva vremenom u kome žive, ali niko nije hteo da sedne sa njima i isplanira šta preduzeti. Ko bi uostalom hteo da svoje slobodno vreme provodi sa gomilom

Ondrej Budeus, Pesma je rešila spor

Image
logika   Ako Bog voli čoveka, sigurno je poludeo. Ako je Bog poludeo, čovek više nema šta da izgubi. Ako nema više šta da izgubi, znači da je izgubio sve. Ako je izgubio sve, nema razloga da npr. bere jabuke, šalje mejlove, plaća poreze niti drži palčeve.  Ukoliko za to nema razloga, gubi se logika, jer jabuke se beru mejlovi se šalju porezi plaćaju palčevi se drže.  Ukoliko se tako gubi logika, zbog jabuka, mejlova, poreza i palčeva svega toga – onda Bog sigurno voli čoveka. Ali ako Bog voli čoveka, sigurno je poludeo itd. idealan par     pretvara se da se i drugi ljudi vole da ne čine preljubu ni u mislima ljubazni su jedno prema drugom ne znaju za laž iskrenost im je dragocena kao so i vazduh i voda idealan on i idealna ona prave se da je svima dobro ne ogovaraju i nisu ogovarani imaju vremena jedno za drugo i za sve ostale udeljuju prosjacima kada su istinski što im pomaže hoće da

Jan Patočka, Čovek pre sebe

Image
Čovek ne bi nikada realizovao ono što je izvorno utopijsko da o njemu ne sanja. Ono što čoveka gura napred nisu samo preke potrebe, već i njegovi suštinski snovi, nastanjeni u njegovim najosnovnijim mogućnostima.  Potrebi i snu zajedničko je to što se tiču nečega što nemam i što mi nedostaje. Čovek nikada ne bi leteo da u srži svoga biće nije već svuda bio, da nije bivajuće koje se, budući da je univerzalno, da ima odnos sa univerzumom, svemu neprestano približava.        Realizaciji ovog približavanja mogu nedostajati sredstva; u trenutku kada su sredstva tu, doći će i do približavanja.  To još ne znači da je svaki  ljudski   san ostvariv. Ali  sva   ljudska ostvarenja su ostvarenja snova. Snovi su prvi korak, prvo jasno predstavljanje prvobitno prazne težnje, puke mogućnosti koja dolazi u obliku čiste čežnje.  Čovek ne bi nikada ništa realizovao kada ne bi živeo  pre  sebe, kada u sadašnjosti ne bi već bio u budućnosti, u mogućnostima koje su za sada samo mogućnost

Filip Topol, Naravno

Image
Naravno da bih mogao živeti drugačije naravno da bih mogao živeti drugde naravno da bih mogao živeti s drugom ženom naravno da bih mogao da živim s tobom naravno da bih mogao imati neke druge košmare naravno da bih mogao da pravim drugačiju muziku naravno da ne bih morao toliko često da brbljam naravno da bih mogao redovno da jedem naravno da bih mogao da idem kod lekara i zubara naravno da bih mogao da idem na fakultet naravno da bih mogao da se obrijem naravno da bih se mogao prikloniti nekom Bogu naravno da bih se mogao baviti nekim sportom naravno da bih mogao da ukrstim Malera i Mocarta naravno da bih mogao biti komunikativan i nasmejan naravno da bih mogao na vreme platiti struju i telefon naravno da bih mogao da okrenem svoje vrtoglavice naravno da bih mogao da skočim kroz prozor To je majanska piramida i ja te naaaravno volim Naravno da je to kao kalendar progutan sa zvezdama sa krvavim žrtvama s otvaranjem device k

Ladislav Klima, Jadi kneza Šternenhoha

Image
/odlomak/ Helgu sam prvi put ugledao na jednom plesu, ja sam imao 33, ona 17 godina. Moj prvi utisak beše da je devojka naprosto ružna. Džigljasto telo, tanka da je se prepadneš, lice besprizorno bledo, skoro belo, mršava dozlaboga; jevrejski nos, svi njeni pokreti, iako nisu bili najgori, nekako su visili svenuti, zanemoćali, uspavljujući; izgledala je kao leš kojeg pokreće neki mehanizam, a njeno lice, kao i kretnje, sve je izgledalo strašno lenjo i lipsavo. Oči je imala stalno oborene kao petogodišnji najstidljiviji devojčurak. Još je najbolje na njoj bila moćna, kao gar crna kosa... Doslovno mi je pripala muka kada sam prvi put preko nje prešao pogledom; a kada mi je grof M., slikarski diletant, rekao: „Ova devojka ima nadasve interesantno, klasično lepo lice“ – nisam mogao da suzbijem kikot. Uopšte ne znam kako je moguće da niko od tih slikara i ljudi „izbrušena ukusa“ nema baš ni trun ukusa – očito su ga brusili toliko dugo da od njega nije ostalo ništa. Ono što se meni