Zuzana Brapcova, Godina bisera

Odlučila je. Morali su biti tu, morali su postojati neki tragovi, znaci, signali, indicije. Predskazanje onoga što će uslediti, neke dokazive pukotine u zemlji pre zemljotresa. Jedino na osnovu njih bilo je moguće rekonstruisati katastrofu. Jer šta je to bilo nego katastrofa? Kada se jednog dana probudite i shvatite da ste neko drugi. Recimo buba. Ili pauk. Muva. Gregor Samsa. Da ste neko drugi, da vam je amputiran dosadašnji život: možda vas još uvek malčice bolucka, ali vi dobro znate da on više ne postoji. Vaš identitet je u komadićima, kotrlja se u prašini prilaznog puta na gradilište, smrvljen i neprepoznatljiv. Budite sigurni da je to stvarno žestok udarac – protrljati oči i shvatiti da ste se pretvorili u… životinju, možda još uvek neotkrivenu vrstu. Nakazu. Neku potpuno nepoznatu staru ženu, punu bora, davno nakon menopauze. Ili, ne daj bože, homoseksualku. Lezbijku ko kuća, definitivno, neporecivo i zauvek. To je, najozbiljnije, daleko depresivnije nego ona muva. ...