Pavla Horakova, Teorija čudaštva
III
O snovima, finim muškarcima i nominativnom determinizmu
Među moje osobine spada to da vrcam od ideja i za sve imam teoriju. Imam ideje za naučne studije, filmska scenarija, priče,
socijalno-inženjerske predloge za razna unapređenja i slično. Možda se radi o
nekom poremećaju ličnosti – maniji veličine, sindromu mesije,
opsesivno-kompulzivnom poremećaju ili nečemu poput toga. Okolina moje ideje
ponekad smatra dobrim i ostvarivim, ali povremeno takođe vrti glavom i dodaje
da bi me te besmislice prošle kada bih bila udata i imala porodicu. Ravnotežu uspostavljaju
slučajevi kada mi uspeva da na poslu nametnem neku od svojih ekscentričnih
ideja ili ih ustupim kolegi.
Međutim, moje
najčudnije ideje imaju svoje mesto, gde ih čeka znatiželjna i nezasita
potražnja. Inženjer Aleš Drlik i njegova firma, startap pod nazivom DreamFactory
d.o.o. Ukoliko su moje ideje u budnom stanju raspamećene, tokom noći moje
necenzurisano nesvesno proizvodi u suštini vizionarske kreacije. Aleš
Drlik je to primetio kada smo pre više godina živeli zajedno. Bilo je to još
pre epizode sa Svačekom.
Spadam među ljude kod kojih REM faza sna traje tokom većeg dela
noći. Sa izuzetkom prvih dvadeset minuta nakon što zaspim, kada me iz čvrstog
sna ne može probuditi gotovo ništa. Ukoliko me zaista nešto poremeti, recimo
zvuk telefona, potrebno je i nekoliko minuta dok se moj duh vrati iz predela
kuda dusi lutaju kada napuste telo. Tokom ostatka noći uživam u neprekidnim
projekcijama razrađenih zapleta, na stranim jezicima ili sa alternativnim
kulisama umetnutim na mesta koja poznajem. U snovima mnogo putujem, naročito
šinama. A ključni deo mojih snova predstavljaju tehničke stvari. Nepostojeći
uređaji, pomagala, pronalasci. Imam običaj da nakon buđenja podelim svoje snove
sa nekim ko je u tom trenutku blizu mene, a Aleš je bio taj primalac nepune dve
godine. Najpre se smejao mojim noćnim tvorevinama, ali kada je primetio da se
one, sa malim vremenskim odstojanjem, uspešno opredmećuju negde na drugom kraju
sveta, namirisao je šansu. Počeo je da zapisuje moje tehničke snove i prati
razvoj u datoj oblasti. Postepeno je izrađivao improvizovane studije
izvodljivosti, dok na kraju nije došao do zaključka da oboje možemo da zaradimo
ukoliko moje snove bude skupljao, pretvarao u projekte, eventualno patentirao i
dalje preprodavao. Na njega je najveći utisak ostavilo tržišno pojavljivanje prvih
mobilnih telefona sa ugrađenim foto-aparatom i radio-prijemnikom, na kome su se
mogle igrati igrice. Nedugo pre toga zadirkivao me je zbog sna u kome sam
svojim omiljenim tranzistorom mogla da fotografišem i na displeju u ćošku igram
video-igrice. To je bilo još u vreme kada je moj brundavi mobilni imao samo
crno-beli displej od dva reda.
Alešu sam narušila preduzetničke planove kada sam s njim
raskinula. Inženjer Drlik je, naime, veoma fin muškarac. Ljubazan, uredan,
pouzdan, empatičan, staložen, tačan, čestit, čist, obezbeđen, i uopšte, sve ono
što se naziva dobrom prilikom. Međutim, nakon nekoliko meseci zajedničkog
života, mene je počeo da boli želudac, a onda i ceo stomak odozgo naniže. Imala
sam gorušicu, mučila me je dijareja, spopadale su me nesvestice čim bih izašla
iz kuće. Prisetila sam se poslednjeg puta kada sam se tako osećala, još u
školi, dok sam se zabavljala s jednim drugim finim dečkom, i zato sam ostavila
Aleša. Pohvalila me je i moja psihološkinja. Olakšanje je nastalo već za
nekoliko dana i tegobe se nikada nisu vratile.
Bilo mi je teško da
to objasnim Alešu. Nikada se nismo sukobljavali i nisam mogla da mu navedem
nijednu značajnu stvar koja mi je kod njega smetala i koju bi zbog mene mogao
da promeni. Kao da se nedostatak Alešovih očiglednih negativnih osobina i
odsustvo otvorenog konflikta odrazio na moje zdravstveno stanje. Sa njim nisam mogla
s puno ljubavi da se posvađam i zato su se moja creva posvađala sama sa sobom.
Moje telo je na njega reagovalo odbijanjem – a kako znamo, telo nikada ne laže.
Postojala je još jedna stvar. Toliko sitničava, da nikome nisam mogla da je
kažem, jer bi me svako prezreo. Imam, naime, fiksiranu predstavu o tome da
muško ime treba da zvuči muževno. Najpoželjnije je da sadrži slovo R. Za
partnere nemam mnogo konkretnih zahteva – recimo, u pogledu imovine, stepena
obrazovanja, izgleda ili društvenog položaja. Međutim, slovo R u imenu, kao
znak pripadanja suprotnom polu, uslov je neophodan. Sasvim iracionalan, ali
utoliko nužniji. Verujem u povezanost imena i karaktera. Aleš je oblo ime
mutnih obrisa, neodređene boje i mekane konzistencije, neformirano u prostoru.
Uz to još i deminutiv u prezimenu… Njihovi nosioci su obično ambiciozni, ali
deminutivi ne idu uz veličanstvenost. Snaga imena se dovoljno ne vrednuje, iako
nomen est omen jeste proverena maksima. Zapravo mi i priliči što sam
sama.
Ipak, Aleš Drlik se
nije predao. I dalje me je obasipao sitnim znacima pažnje, otprilike jednom
godišnje bi me napola šaljivo ponovo zaprosio, ali pre svega je sa mnom održavao
kontakt putem firme koju je osnovao i koja je moje vizionarske snove pretvarala
u projekte koji se mogu ponuditi zainteresovanim strankama. Firmu DreamFactory
je vodio u slobodno vreme, dok je u prvom redu imao ozbiljan posao programera. Bio
je jedini zaposleni, većinu projekata je pripremao sam, a za određene konkretne
poslove je unajmljivao spoljne saradnike. Međutim, njegov IQ od 150 i
matematičko obrazovanje bili su dovoljni da gotovo sve može sam da obavi.
Za firmu je obezbedio lokal u jednoj vinohradskoj dvorišnoj
zgradi, nekakvu bivšu radionicu. Sastojala se od dve glavne prostorije uz dodatak
neophodnih funkcionalnih elemenata. Jedna prostorija bila je uređena kao
kancelarija, a druga je služila kao specijalna spavaća soba ili laboratorija za
sanjanje. Prednost okrenutosti ka dvorištu ogledala se u tome što je unutra,
uzevši u obzir da smo u metropoli, uvek bilo relativno tiho, tako da nije bilo
potrebno ulaganje u zvučnu izolaciju. Snove obično zapisujem i kod kuće, ali
otprilike jednom nedeljno dolazim da prespavam u DreamFactory, gde mi
Aleš podešava temperaturu i vlažnost vazduha ili udobnost kreveta, pažljivo
zapisuje koliko sati sam tog dana radila, šta sam jela i pila, u kojoj sam fazi
ciklusa i razne druge parametre, nastojeći da pronađe optimalne uslove za što
bogatije snove. Nije cilj da se dobro naspavam, već da moje nesvesno oslobodi
što više snova, i to onih koji se mogu komercijalno iskoristiti. On me, recimo,
tera da pre spavanja pijem mnogo vode, kako bih morala da idem do toaleta i
kako bi mi san bio lak, a buđenje češće. Na meni isprobava i dejstva čaja,
kafe, alkohola i drugih više ili manje legalnih psihoaktivnih supstanci. Važno je da zapamtim što više materijala iz svojih snova.
Ne moram ništa ni da zapisujem. Dovoljno je da pritisnem dugme pored jastuka i
svež san izdiktiram na uređaj za snimanje. Aleš ponekad prespava u susednoj
kancelariji i odmah ujutru zajedno pretresemo snove dok ih ne zaboravim i od
njih ne preostane samo magličasta aura. On možda očekuje da naše radne noći
iznedre nešto romantičnije, ali svakako me ni na koji način ne pritiska. Samo
zbog toga sam pristala na njegov sistem. I zbog novca kojim sam mogla lepo da
dopunim platu akademske radnice.
Baš je večerašnja noć
trebalo da bude posvećena Alešu. Bilo je osam uveče kada sam u kancelariji
pozatvarala tabele sa podacima istraživanja. Po navici sam još pregledala
omiljene informativne servere, da bih imala uvid u ono što se dešava, kad su mi
već promakle vesti sa televizije.
Četrdesetogodišnji
muškarac pretrpeo je povredu kičme prilikom paraglajdinga u nedelju na padini
pored Starog Mesta u Šumperku. Padobran prilikom skoka nije zahvatio dovoljno
vazduha i muškarac je udario stražnjicom u panj...
... Dvojica
zatvorenika u nedelju su se potukla u ćeliji kazneno-popravnog doma u Mirovu u Šumperku. Svađu je, po rečima policajaca, isprovocirao
mlađi zatvorenik koji je starijeg ometao tokom spavanja...
... Nepoznati vandal
je u noći sa subote na nedelju uništio fasadu sportskog centra u Šumperku. Po
obodnom zidu je razmazao zamrznute borovnice. Vlasniku je pričinio štetu u
visini od 20 000 kruna.
Podigla sam obrve i
ugasila kompjuter.
U Alešovoj
laboratoriji za snove sesije su uvek započinjale u deset uveče. Skoknula sam do
kuće da nešto pojedem, istuširam se i presvučem. Brat nije bio kod kuće, a
činilo se i da je odneo svoje stvari. Imao je svoj ključ, pa o tome nisam dalje
razmišljala.
Do Aleša na Vinohrade
sam se zaputila peške. Krenula sam od reke bučnom Reslovom ulicom na Karlov
trg, gde u parku predveče uvek ožive narkomani. Ispred crkve Svetog Ignasija
pokušala sam na spletu tramvajskih šina da zamislim kapelu Božjeg tela, srušenu
isto kao pariska Bastilja 1789. godine. Razmišljala sam o tome da li će Aleš
večeras nešto pokušati i da li bih možda ovog puta mogla da popustim. Paradoks
našeg odnosa bio je u tome što je seks, uprkos neuklopivosti naših
temperamenata, funkcionisao odlično. Tačnije, njegov mehanički aspekat.
Inženjer Aleš Drlik je bio ono što se naziva tehničkim tipom. Zanimalo ga je funkcionisanje mašina i uređaja, a mehanizam ženskog tela bio je samo još jedan
stepen tehničkih poteškoća koje je bilo potrebno savladati. Na početku naše veze sam
zapanjeno posmatrala sa kakvom ozbiljnošću i, istovremeno, oduševljenim
interesovanjem pristupa mom telu, takoreći dodirima časovničara u mojoj utrobi
pronalazi dirke o kojima nisam imala pojma, i na taj način postiže iznenađujuće
brze i značajne rezultate. Kao da je bio čvrsto rešen da će tu spravicu rastaviti
i ponovo besprekorno sastaviti. Funkcionisalo je sjajno, ali nedostajale su
divljina, nepredvidivost i lakoća. Dopadalo mi se kako mojoj telesnosti
pristupa bez imalo predrasuda i gađenja. S druge strane, on je prihvatao samo
određene načine pristupa sebi i zahtevao je uvek iste postupke. Najvažnije je
bilo da nema nikakvog eksperimentisanja, slično kao i u ishrani. Voleo je redovnost
i poredak u svemu, uključujući izlučivanje. Svakog dana se budio u osam sati, a
u osam i pet minuta je odlazio da obavi veliku nuždu. Jeo je otprilike pet jela
ukrug. Sumnjam da možda ima neki lakši poremećaj autističnog spektra. U to
spada i nedostatak smisla za humor, odnosno nesposobnost da spontano reaguje
šalom na neočekivane životne situacije. Verovatno je toga svestan i zato ima
zalihe od više stotina anegdota, koje je najverovatnije pročitao na internetu,
i ne ustručava se da ih koristi. Uz nedostatak smisla za humor ide i
nesposobnost laganja, koja je, doduše, pohvalna, ali nepraktična u svakodnevnom
životu. Aleš nije umeo ni da slaže druge ljude u moju korist, što sam smatrala
izrazitom manom. Kako mogu biti u partnerskom odnosu sa nekim ko nema smisla za
savezništvo i zavereništvo? Svega toga sam se setila na putu do njega i
zaključila da ću većeras radije ostati bez seksa.
Aleš me je pozdravio
jednom od svojih neduhovitih šala i obavestio me da je za noćas temperaturu
podesio na dvadeset stepeni, ali pripremio mi je toplije ćebe. Piće
je ostavio pored kreveta, a prostoriju naprskao mirisom pomorandže.
„Sećaš li se kako se deci na kampovanju davalo da tokom noći
pomirišu sapun, kako bi u snu rekli sve što znaju? Zato sam kupio citrusnu
esenciju i njome naprskao sobu. Sve se mora probati.“
To me je nasmejalo. Nisam
mogla da zamislim da je neko poput Aleša upućen u smicalice sa
kampovanja, a još više mi nije išlo u glavu da on pamti dečje legende i shvata
ih ozbiljno.
Izvinio se što
danas neće tu prespavati i rekao da će doći ujutru pre devet da zajedno
analiziramo rezultate. Dilema seksa se tako rešila i bez mog učešća. Izmerio mi
je puls i pritisak, laboratorijske uslove zapisao u svesku, kao nekad u školi
na vežbama iz hemije, i naglasio nešto u smislu da sve može proći glatko i bez
njega, jer na eksperiment utiče ne samo prisustvo, već i samo postojanje
posmatrača.
U poslednje vreme se
kod kuće budim teško i očiju čvrsto zatvorenih još dugo ležim u
telesnoj paralizi. Pomalo nalik na podizanje Windows-a, sistem se
učitava i povremeno traži da se restartuje. Međutim, u Alešovoj laboratoriji
snova budim se pet minuta pre alarma, brzo, kao kada se uključi televizor. Klik
– i funkcionišem u potpunosti. Telo je budno i krvotokom kruže potrebni hormoni,
čak i bez dnevne svetlosti. Znam da kada imam važan razlog da ustanem ujutru,
recimo, imam zakazano kod lekara ili putujem, budim se u momentalnom režimu
pune spremnosti, uključenih motora. Bolno razbuđivanje tokom ostalih dana je
dokaz da u stvari nemam razloga da živim.
Probudila sam se u
7.55 i na diktafon pored jastuka brzo izdiktirala poslednje jutarnje snove. Iz
privremene memorije koja se munjevitom brzinom automatski brisala, izvukla sam
sve detalje koje sam uspela da pohvatam. Kada sa Alešom ujutru preslušavam
snimke od prethodne noći, često se zabeleženih snova uopšte ne sećam. Danas sam
imala utisak da sam nešto diktirala i tokom noći. Često se dešava da u polusnu
izdeklamujem neki san, za koji se ujutru ispostavi da je vrlo lične prirode,
nad čime oboje ostajemo zbunjeni. Ali potpisali smo klauzulu o poverljivosti, i
budući da dobro znam kako Aleš ne ume da laže, ne moram se plašiti da će bilo
šta od toga nekome otkriti. A šta on lično misli o mojim snovima, to
je već njegova odgovornost.
Kada je Aleš došao
nešto pre devet, sedela sam već sređena i našminkana u njegovoj kancelariji i
pila čaj. Poslednjeg sna, neposredno pre buđenja, sećala sam se odlično.
Sanjala sam da se vozim tramvajem koji je, umesto da obiđe blok zgrada pod
pravim uglom, prošao kroz njega, po dijagonali preko travnjaka. Kada je sa
spoljne strane došao do ćoška, zgrada se pomoću složenih čeličnih poluga
otvorila i tramvaj se sa šina premestio na gumene pokretne trake koje su ga
nečujno provele uzbrdo kroz unutrašnjost bloka. Cela zgrada bila je kao
rasporena i ispražnjena, ostao je samo deo stepeništa i komadić travnjaka, a na
njemu se otvarala kapija kao u zastrašujućem zamku iz bajki. Kada je tramvaj
prošao, zgrada se na suprotnom ćošku ponovo zatvorila. „Nešto kao pokretni
mostovi u Petrogradu“, dodala sam da bih pojasnila.
Aleš je delovao
razočarano. Već par meseci nisam ponudila ništa što bi se moglo unovčiti. Možda
je moja fantazija iscrpljena, odvojila sam se od izvora kolektivnog nesvesnog
ili nekog drugog mesta odakle u stvari izbijaju pronalasci i inovacije. Ili je
potrebno dalje unapređivati uslove spavanja i stimulisati moju REM aktivnost,
što je bio Drlikov zadatak.
Aleš se nadao da će
nešto valjano da se nađe dalje na snimku. Dok sam slušala prvi san te noći,
snimljen u 2.21, jedva sam ga se sećala. Radilo se o nekakvom sredstvu za
čišćenje, koje sam bunovnim, promuklim glasom opisivala kao „savijenu, čupavu
stvar na dršci, nalik na četku za čišćenje flaša“. U snu je ona navodno bila
veoma zgodna za čišćenje prašine ispod kreveta, jer može da pokupi svu
prljavštinu, doseže i do ćoškova, pa čovek ne mora horizontalno da zavlači
metlu.
„Šteta što ti to nije
palo na pamet pre pronalaska robota usisivača“, rekao je Aleš sa grimasom na
licu, ali je ipak uneo belešku.
Na sledećem snimku
sam prilično mrmljala, ali moglo se razumeti šta govorim. Pričala sam kako sam
srela svoju ginekološkinju i odlučila da odem kod nje. I to ne sama, već sa
mamom i bakom – ali ne bakom po majčinoj liniji, već sa očevom majkom, koju,
uzgred, nikada nisam videla. Zajedno smo se svukle u kabini, baka je na sebi
imala prastaru platnenu podsuknju, a ispod miške joj je virilo perje, preostalo
kao posle čerupanja peradi. Sama sam ušla u ordinaciju, u kojoj su bila mala
deca doktorke i sestre, jer se to dešavalo u vreme božićnih praznika. Doktorka
mi je dala znak glavom da sednem na razmešten krevet, koji je služio umesto
stolice za preglede. Onda tu odjednom više nije bila doktorka, već doktor.
Počeo je da mi pokazuje kako je rekonstruisao ordinaciju. Tu je, kaže,
postojala cev koja je vodila u prazno, pa je morao da je zapuši velikim
hromiranim zavrtnjem koji je izgledao kao debeli otvarač za vino. Tako se san
završio. Dok sam slušala ovaj snimak, pravila sam se da me nema, usredsređeno
sam čupkala zanokticu i povremeno prevrtala očima.
„Znam da želiš da
radiš pošteno i ništa ne izostavljaš, ali da li bi ubuduće, molim te, ovakve
stvari mogla malo da filtriraš? Ove snove zadrži za svog terapeuta, mi sa njima
samo gubimo vreme.“ Uvek smiren i ljubazan, Aleš je odjednom zvučao razdraženo.
Nisam od toga pravila problem. Ljudi koji nemaju sopstvene snove, ponekad se
ponašaju ljubomorno. Aleš je makar naučio da posredno crpi materijal iz mojih.
Samo mu je to katkad previše. Naročito kada se radi o takozvanim „velikim“
snovima ili kada je san previše intiman i erotski obojen. Nekad razmišljam o
tome je li uopšte moguće utvrditi da li ljudi koji tvrde da ne sanjaju, zaista
ne sanjaju ili su njihovi snovi tako nezamislivo užasni, tako neizrecivo
jezivi, da ih poklopac cenzure nesvesnog ne propušta napolje.
Ja sam možda čak
preterano svesna prodiranja nesvesnog sadržaja i žalosna je istina da su moji snovi
u krajnjem zbiru mnogo dramatičniji i emotivno me više ispunjavaju nego moj budan
život.
Коментари
Постави коментар