Pavla Horakova, Teorija čudaštva



 




III

O snovima, finim muškarcima i nominativnom determinizmu

 

 

 

Među moje osobine spada to da vrcam od ideja i za sve imam teoriju. Imam ideje za naučne studije, filmska scenarija, priče, socijalno-inženjerske predloge za razna unapređenja i slično. Možda se radi o nekom poremećaju ličnosti – maniji veličine, sindromu mesije, opsesivno-kompulzivnom poremećaju ili nečemu poput toga. Okolina moje ideje ponekad smatra dobrim i ostvarivim, ali povremeno takođe vrti glavom i dodaje da bi me te besmislice prošle kada bih bila udata i imala porodicu. Ravnotežu uspostavljaju slučajevi kada mi uspeva da na poslu nametnem neku od svojih ekscentričnih ideja ili ih ustupim kolegi.

 

Međutim, moje najčudnije ideje imaju svoje mesto, gde ih čeka znatiželjna i nezasita potražnja. Inženjer Aleš Drlik i njegova firma, startap pod nazivom DreamFactory d.o.o. Ukoliko su moje ideje u budnom stanju raspamećene, tokom noći moje necenzurisano nesvesno proizvodi u suštini vizionarske kreacije. Aleš Drlik je to primetio kada smo pre više godina živeli zajedno. Bilo je to još pre epizode sa Svačekom.

 

Spadam među ljude kod kojih REM faza sna traje tokom većeg dela noći. Sa izuzetkom prvih dvadeset minuta nakon što zaspim, kada me iz čvrstog sna ne može probuditi gotovo ništa. Ukoliko me zaista nešto poremeti, recimo zvuk telefona, potrebno je i nekoliko minuta dok se moj duh vrati iz predela kuda dusi lutaju kada napuste telo. Tokom ostatka noći uživam u neprekidnim projekcijama razrađenih zapleta, na stranim jezicima ili sa alternativnim kulisama umetnutim na mesta koja poznajem. U snovima mnogo putujem, naročito šinama. A ključni deo mojih snova predstavljaju tehničke stvari. Nepostojeći uređaji, pomagala, pronalasci. Imam običaj da nakon buđenja podelim svoje snove sa nekim ko je u tom trenutku blizu mene, a Aleš je bio taj primalac nepune dve godine. Najpre se smejao mojim noćnim tvorevinama, ali kada je primetio da se one, sa malim vremenskim odstojanjem, uspešno opredmećuju negde na drugom kraju sveta, namirisao je šansu. Počeo je da zapisuje moje tehničke snove i prati razvoj u datoj oblasti. Postepeno je izrađivao improvizovane studije izvodljivosti, dok na kraju nije došao do zaključka da oboje možemo da zaradimo ukoliko moje snove bude skupljao, pretvarao u projekte, eventualno patentirao i dalje preprodavao. Na njega je najveći utisak ostavilo tržišno pojavljivanje prvih mobilnih telefona sa ugrađenim foto-aparatom i radio-prijemnikom, na kome su se mogle igrati igrice. Nedugo pre toga zadirkivao me je zbog sna u kome sam svojim omiljenim tranzistorom mogla da fotografišem i na displeju u ćošku igram video-igrice. To je bilo još u vreme kada je moj brundavi mobilni imao samo crno-beli displej od dva reda.

 

Alešu sam narušila preduzetničke planove kada sam s njim raskinula. Inženjer Drlik je, naime, veoma fin muškarac. Ljubazan, uredan, pouzdan, empatičan, staložen, tačan, čestit, čist, obezbeđen, i uopšte, sve ono što se naziva dobrom prilikom. Međutim, nakon nekoliko meseci zajedničkog života, mene je počeo da boli želudac, a onda i ceo stomak odozgo naniže. Imala sam gorušicu, mučila me je dijareja, spopadale su me nesvestice čim bih izašla iz kuće. Prisetila sam se poslednjeg puta kada sam se tako osećala, još u školi, dok sam se zabavljala s jednim drugim finim dečkom, i zato sam ostavila Aleša. Pohvalila me je i moja psihološkinja. Olakšanje je nastalo već za nekoliko dana i tegobe se nikada nisu vratile.

 

Bilo mi je teško da to objasnim Alešu. Nikada se nismo sukobljavali i nisam mogla da mu navedem nijednu značajnu stvar koja mi je kod njega smetala i koju bi zbog mene mogao da promeni. Kao da se nedostatak Alešovih očiglednih negativnih osobina i odsustvo otvorenog konflikta odrazio na moje zdravstveno stanje. Sa njim nisam mogla s puno ljubavi da se posvađam i zato su se moja creva posvađala sama sa sobom. Moje telo je na njega reagovalo odbijanjem – a kako znamo, telo nikada ne laže. Postojala je još jedna stvar. Toliko sitničava, da nikome nisam mogla da je kažem, jer bi me svako prezreo. Imam, naime, fiksiranu predstavu o tome da muško ime treba da zvuči muževno. Najpoželjnije je da sadrži slovo R. Za partnere nemam mnogo konkretnih zahteva – recimo, u pogledu imovine, stepena obrazovanja, izgleda ili društvenog položaja. Međutim, slovo R u imenu, kao znak pripadanja suprotnom polu, uslov je neophodan. Sasvim iracionalan, ali utoliko nužniji. Verujem u povezanost imena i karaktera. Aleš je oblo ime mutnih obrisa, neodređene boje i mekane konzistencije, neformirano u prostoru. Uz to još i deminutiv u prezimenu… Njihovi nosioci su obično ambiciozni, ali deminutivi ne idu uz veličanstvenost. Snaga imena se dovoljno ne vrednuje, iako nomen est omen jeste proverena maksima. Zapravo mi i priliči što sam sama.

 

Ipak, Aleš Drlik se nije predao. I dalje me je obasipao sitnim znacima pažnje, otprilike jednom godišnje bi me napola šaljivo ponovo zaprosio, ali pre svega je sa mnom održavao kontakt putem firme koju je osnovao i koja je moje vizionarske snove pretvarala u projekte koji se mogu ponuditi zainteresovanim strankama. Firmu DreamFactory je vodio u slobodno vreme, dok je u prvom redu imao ozbiljan posao programera. Bio je jedini zaposleni, većinu projekata je pripremao sam, a za određene konkretne poslove je unajmljivao spoljne saradnike. Međutim, njegov IQ od 150 i matematičko obrazovanje bili su dovoljni da gotovo sve može sam da obavi.

 

Za firmu je obezbedio lokal u jednoj vinohradskoj dvorišnoj zgradi, nekakvu bivšu radionicu. Sastojala se od dve glavne prostorije uz dodatak neophodnih funkcionalnih elemenata. Jedna prostorija bila je uređena kao kancelarija, a druga je služila kao specijalna spavaća soba ili laboratorija za sanjanje. Prednost okrenutosti ka dvorištu ogledala se u tome što je unutra, uzevši u obzir da smo u metropoli, uvek bilo relativno tiho, tako da nije bilo potrebno ulaganje u zvučnu izolaciju. Snove obično zapisujem i kod kuće, ali otprilike jednom nedeljno dolazim da prespavam u DreamFactory, gde mi Aleš podešava temperaturu i vlažnost vazduha ili udobnost kreveta, pažljivo zapisuje koliko sati sam tog dana radila, šta sam jela i pila, u kojoj sam fazi ciklusa i razne druge parametre, nastojeći da pronađe optimalne uslove za što bogatije snove. Nije cilj da se dobro naspavam, već da moje nesvesno oslobodi što više snova, i to onih koji se mogu komercijalno iskoristiti. On me, recimo, tera da pre spavanja pijem mnogo vode, kako bih morala da idem do toaleta i kako bi mi san bio lak, a buđenje češće. Na meni isprobava i dejstva čaja, kafe, alkohola i drugih više ili manje legalnih psihoaktivnih supstanci. Važno je da zapamtim što više materijala iz svojih snova. Ne moram ništa ni da zapisujem. Dovoljno je da pritisnem dugme pored jastuka i svež san izdiktiram na uređaj za snimanje. Aleš ponekad prespava u susednoj kancelariji i odmah ujutru zajedno pretresemo snove dok ih ne zaboravim i od njih ne preostane samo magličasta aura. On možda očekuje da naše radne noći iznedre nešto romantičnije, ali svakako me ni na koji način ne pritiska. Samo zbog toga sam pristala na njegov sistem. I zbog novca kojim sam mogla lepo da dopunim platu akademske radnice.

 

Baš je večerašnja noć trebalo da bude posvećena Alešu. Bilo je osam uveče kada sam u kancelariji pozatvarala tabele sa podacima istraživanja. Po navici sam još pregledala omiljene informativne servere, da bih imala uvid u ono što se dešava, kad su mi već promakle vesti sa televizije.

 

Četrdesetogodišnji muškarac pretrpeo je povredu kičme prilikom paraglajdinga u nedelju na padini pored Starog Mesta u Šumperku. Padobran prilikom skoka nije zahvatio dovoljno vazduha i muškarac je udario stražnjicom u panj...

 

... Dvojica zatvorenika u nedelju su se potukla u ćeliji kazneno-popravnog doma u Mirovu u Šumperku. Svađu je, po rečima policajaca, isprovocirao mlađi zatvorenik koji je starijeg ometao tokom spavanja...

 

... Nepoznati vandal je u noći sa subote na nedelju uništio fasadu sportskog centra u Šumperku. Po obodnom zidu je razmazao zamrznute borovnice. Vlasniku je pričinio štetu u visini od 20 000 kruna.

 

Podigla sam obrve i ugasila kompjuter.

 

U Alešovoj laboratoriji za snove sesije su uvek započinjale u deset uveče. Skoknula sam do kuće da nešto pojedem, istuširam se i presvučem. Brat nije bio kod kuće, a činilo se i da je odneo svoje stvari. Imao je svoj ključ, pa o tome nisam dalje razmišljala.

 

Do Aleša na Vinohrade sam se zaputila peške. Krenula sam od reke bučnom Reslovom ulicom na Karlov trg, gde u parku predveče uvek ožive narkomani. Ispred crkve Svetog Ignasija pokušala sam na spletu tramvajskih šina da zamislim kapelu Božjeg tela, srušenu isto kao pariska Bastilja 1789. godine. Razmišljala sam o tome da li će Aleš večeras nešto pokušati i da li bih možda ovog puta mogla da popustim. Paradoks našeg odnosa bio je u tome što je seks, uprkos neuklopivosti naših temperamenata, funkcionisao odlično. Tačnije, njegov mehanički aspekat. Inženjer Aleš Drlik je bio ono što se naziva tehničkim tipom. Zanimalo ga je funkcionisanje mašina i uređaja, a mehanizam ženskog tela bio je samo još jedan stepen tehničkih poteškoća koje je bilo potrebno savladati. Na početku naše veze sam zapanjeno posmatrala sa kakvom ozbiljnošću i, istovremeno, oduševljenim interesovanjem pristupa mom telu, takoreći dodirima časovničara u mojoj utrobi pronalazi dirke o kojima nisam imala pojma, i na taj način postiže iznenađujuće brze i značajne rezultate. Kao da je bio čvrsto rešen da će tu spravicu rastaviti i ponovo besprekorno sastaviti. Funkcionisalo je sjajno, ali nedostajale su divljina, nepredvidivost i lakoća. Dopadalo mi se kako mojoj telesnosti pristupa bez imalo predrasuda i gađenja. S druge strane, on je prihvatao samo određene načine pristupa sebi i zahtevao je uvek iste postupke. Najvažnije je bilo da nema nikakvog eksperimentisanja, slično kao i u ishrani. Voleo je redovnost i poredak u svemu, uključujući izlučivanje. Svakog dana se budio u osam sati, a u osam i pet minuta je odlazio da obavi veliku nuždu. Jeo je otprilike pet jela ukrug. Sumnjam da možda ima neki lakši poremećaj autističnog spektra. U to spada i nedostatak smisla za humor, odnosno nesposobnost da spontano reaguje šalom na neočekivane životne situacije. Verovatno je toga svestan i zato ima zalihe od više stotina anegdota, koje je najverovatnije pročitao na internetu, i ne ustručava se da ih koristi. Uz nedostatak smisla za humor ide i nesposobnost laganja, koja je, doduše, pohvalna, ali nepraktična u svakodnevnom životu. Aleš nije umeo ni da slaže druge ljude u moju korist, što sam smatrala izrazitom manom. Kako mogu biti u partnerskom odnosu sa nekim ko nema smisla za savezništvo i zavereništvo? Svega toga sam se setila na putu do njega i zaključila da ću većeras radije ostati bez seksa.

 

Aleš me je pozdravio jednom od svojih neduhovitih šala i obavestio me da je za noćas temperaturu podesio na dvadeset stepeni, ali pripremio mi je toplije ćebe. Piće je ostavio pored kreveta, a prostoriju naprskao mirisom pomorandže.

 

„Sećaš li se kako se deci na kampovanju davalo da tokom noći pomirišu sapun, kako bi u snu rekli sve što znaju? Zato sam kupio citrusnu esenciju i njome naprskao sobu. Sve se mora probati.“

 

To me je nasmejalo. Nisam mogla da zamislim da je neko poput Aleša upućen u smicalice sa kampovanja, a još više mi nije išlo u glavu da on pamti dečje legende i shvata ih ozbiljno.

 

Izvinio se što danas neće tu prespavati i rekao da će doći ujutru pre devet da zajedno analiziramo rezultate. Dilema seksa se tako rešila i bez mog učešća. Izmerio mi je puls i pritisak, laboratorijske uslove zapisao u svesku, kao nekad u školi na vežbama iz hemije, i naglasio nešto u smislu da sve može proći glatko i bez njega, jer na eksperiment utiče ne samo prisustvo, već i samo postojanje posmatrača.

 

U poslednje vreme se kod kuće budim teško i očiju čvrsto zatvorenih još dugo ležim u telesnoj paralizi. Pomalo nalik na podizanje Windows-a, sistem se učitava i povremeno traži da se restartuje. Međutim, u Alešovoj laboratoriji snova budim se pet minuta pre alarma, brzo, kao kada se uključi televizor. Klik – i funkcionišem u potpunosti. Telo je budno i krvotokom kruže potrebni hormoni, čak i bez dnevne svetlosti. Znam da kada imam važan razlog da ustanem ujutru, recimo, imam zakazano kod lekara ili putujem, budim se u momentalnom režimu pune spremnosti, uključenih motora. Bolno razbuđivanje tokom ostalih dana je dokaz da u stvari nemam razloga da živim.

 

Probudila sam se u 7.55 i na diktafon pored jastuka brzo izdiktirala poslednje jutarnje snove. Iz privremene memorije koja se munjevitom brzinom automatski brisala, izvukla sam sve detalje koje sam uspela da pohvatam. Kada sa Alešom ujutru preslušavam snimke od prethodne noći, često se zabeleženih snova uopšte ne sećam. Danas sam imala utisak da sam nešto diktirala i tokom noći. Često se dešava da u polusnu izdeklamujem neki san, za koji se ujutru ispostavi da je vrlo lične prirode, nad čime oboje ostajemo zbunjeni. Ali potpisali smo klauzulu o poverljivosti, i budući da dobro znam kako Aleš ne ume da laže, ne moram se plašiti da će bilo šta od toga nekome otkriti. A šta on lično misli o mojim snovima, to je već njegova odgovornost.

 

Kada je Aleš došao nešto pre devet, sedela sam već sređena i našminkana u njegovoj kancelariji i pila čaj. Poslednjeg sna, neposredno pre buđenja, sećala sam se odlično. Sanjala sam da se vozim tramvajem koji je, umesto da obiđe blok zgrada pod pravim uglom, prošao kroz njega, po dijagonali preko travnjaka. Kada je sa spoljne strane došao do ćoška, zgrada se pomoću složenih čeličnih poluga otvorila i tramvaj se sa šina premestio na gumene pokretne trake koje su ga nečujno provele uzbrdo kroz unutrašnjost bloka. Cela zgrada bila je kao rasporena i ispražnjena, ostao je samo deo stepeništa i komadić travnjaka, a na njemu se otvarala kapija kao u zastrašujućem zamku iz bajki. Kada je tramvaj prošao, zgrada se na suprotnom ćošku ponovo zatvorila. „Nešto kao pokretni mostovi u Petrogradu“, dodala sam da bih pojasnila.

 

Aleš je delovao razočarano. Već par meseci nisam ponudila ništa što bi se moglo unovčiti. Možda je moja fantazija iscrpljena, odvojila sam se od izvora kolektivnog nesvesnog ili nekog drugog mesta odakle u stvari izbijaju pronalasci i inovacije. Ili je potrebno dalje unapređivati uslove spavanja i stimulisati moju REM aktivnost, što je bio Drlikov zadatak.

 

Aleš se nadao da će nešto valjano da se nađe dalje na snimku. Dok sam slušala prvi san te noći, snimljen u 2.21, jedva sam ga se sećala. Radilo se o nekakvom sredstvu za čišćenje, koje sam bunovnim, promuklim glasom opisivala kao „savijenu, čupavu stvar na dršci, nalik na četku za čišćenje flaša“. U snu je ona navodno bila veoma zgodna za čišćenje prašine ispod kreveta, jer može da pokupi svu prljavštinu, doseže i do ćoškova, pa čovek ne mora horizontalno da zavlači metlu.

 

„Šteta što ti to nije palo na pamet pre pronalaska robota usisivača“, rekao je Aleš sa grimasom na licu, ali je ipak uneo belešku.

 

Na sledećem snimku sam prilično mrmljala, ali moglo se razumeti šta govorim. Pričala sam kako sam srela svoju ginekološkinju i odlučila da odem kod nje. I to ne sama, već sa mamom i bakom – ali ne bakom po majčinoj liniji, već sa očevom majkom, koju, uzgred, nikada nisam videla. Zajedno smo se svukle u kabini, baka je na sebi imala prastaru platnenu podsuknju, a ispod miške joj je virilo perje, preostalo kao posle čerupanja peradi. Sama sam ušla u ordinaciju, u kojoj su bila mala deca doktorke i sestre, jer se to dešavalo u vreme božićnih praznika. Doktorka mi je dala znak glavom da sednem na razmešten krevet, koji je služio umesto stolice za preglede. Onda tu odjednom više nije bila doktorka, već doktor. Počeo je da mi pokazuje kako je rekonstruisao ordinaciju. Tu je, kaže, postojala cev koja je vodila u prazno, pa je morao da je zapuši velikim hromiranim zavrtnjem koji je izgledao kao debeli otvarač za vino. Tako se san završio. Dok sam slušala ovaj snimak, pravila sam se da me nema, usredsređeno sam čupkala zanokticu i povremeno prevrtala očima.

 

„Znam da želiš da radiš pošteno i ništa ne izostavljaš, ali da li bi ubuduće, molim te, ovakve stvari mogla malo da filtriraš? Ove snove zadrži za svog terapeuta, mi sa njima samo gubimo vreme.“ Uvek smiren i ljubazan, Aleš je odjednom zvučao razdraženo. Nisam od toga pravila problem. Ljudi koji nemaju sopstvene snove, ponekad se ponašaju ljubomorno. Aleš je makar naučio da posredno crpi materijal iz mojih. Samo mu je to katkad previše. Naročito kada se radi o takozvanim „velikim“ snovima ili kada je san previše intiman i erotski obojen. Nekad razmišljam o tome je li uopšte moguće utvrditi da li ljudi koji tvrde da ne sanjaju, zaista ne sanjaju ili su njihovi snovi tako nezamislivo užasni, tako neizrecivo jezivi, da ih poklopac cenzure nesvesnog ne propušta napolje.

 

Ja sam možda čak preterano svesna prodiranja nesvesnog sadržaja i žalosna je istina da su moji snovi u krajnjem zbiru mnogo dramatičniji i emotivno me više ispunjavaju nego moj budan život.







       Prevod sa češkog Tihana Hamović

Коментари