Kateržina Rudčenkova, Glava u tami je kraj sveta
Optimizam
Kada sam se
vratio nakon dve godine,
moja soba bila je
mala,
stala je u jedan
pogled
i kao da me više nije čekala.
Obnaženo kamenje
virilo je iz akvarijuma.
Seo sam na
krevet,
ošišana glava
srušila se na moje
dlanove.
Volja i podsvest
U snu vrištiš od užasa
jer nepoznata ženska prilika
pomera tvoj krevet i cima tvojim telom.
Šta je tu strašno, govoriš sebi sutradan,
nije to bila nikakva utvara niti nakaza.
Kao da ne shvataš da je tuđa vlast
nad tvojim telom
početak prozračnog ludila.
Razlaganje vremena
Odjednom je postalo nemoguće
održati svest na okupu.
Postelja na kojoj su spavali,
pod belim prekrivačem
skrivala je dokaze orgazama.
Noću su plesali, danju spavali.
Zatim otišli.
Svedočanstva više nije bilo.
Prirodni marševi
Od kada ne izlazim napolje,
put od sobe do kupatila postao je
primamljiva pustolovina.
Dođi, sumrače
Večernji zamirući protok ljudi
svetlo koje slabi i povlači se s ulica
Neću da ostarim kao žena za stolom pored nas
čije bore su duboke kao mustra džempera
njenog partnera
neću da ostarim kao žena za drugim stolom
čija kosa više liči na periku
nego što bi perika ikad bila sposobna da liči na kosu
neću da se moje lice izgubi u izlogu s naočarima
uopšte neću svoju telesnost koja me steže
kao neudobna kajita
svetlucajućih ljudi i ruina, ja među njima
koja izlažem telo suncu
a život slučajnim tumačenjima
Pokret, tvrdoća
U poslednje vreme nisi svedok
mahnitih promena,
već tek neznatnih pomeranja.
Idemo.
Unutar oblog kamena
koji smo našli na putu kroz šumu
možda leži dragulj.
Nećemo ga zbog toga razbijati
Moguće je zaboraviti u mekoj fotelji
Ugasiti svetlo. Glava koja se tako nađe u tami
više se neće setiti ni svetla ni glasova.
Glava u tami je kraj sveta.
U zagrljaju u kome smo jednom, u njemu ostajemo.
Nebo i dah
Odjednom nema dvojbe. To nisi ti.
Otvaraš vrata koja nikad nisi otvarao,
stupaš u odaju koja se predstavlja
kao da će biti tvoje doživotno utočište.
Prepoznavao bi lica
kada bi samo bila poznata.
U odabrane mesece
staje ceo život.
Ni staklena ploča na kojoj leže tvoje stvari,
ni šuma ne liči na šumu,
opkoljen pletivom.
Samo nebo i dah, dah i nebo,
iste paučine.
Sve dok te prepoznaju i pozdravljaju, govoriš sebi,
dobro je.
Ali onda se i oni raspadaju,
u njihovim očima zaputuju pruge,
odakle idu, pitaš, ali to nisi ti.
Iz kakve doline u koje reke.
Novo telo, baršun, novi svet
Ono što kažeš o svom strahu
to je strah sutrašnjice
strah istih breza na bregu
čiji niz namah prestaje
Strmina
Bila sam unutar vas, dragi moji,
vi to niste znali
Ptice dotiču horizont
sve su niže i niže
Dom moje teskobe
grobar noću prekriva svetlucavim baršunom
prepoznajem ga pozdravljam
s njim zaigram nežno
Žig tela
Nikome ne smeš otkriti da se raspadaš,
niti to govoriti o drugima.
Današnji dan kraj vode bio je poslednji.
Patnja među trskom, uz kreketanje žaba,
s crnom patkom zaronićeš,
izroniti na drugom kraju jezera,
tamo pod brezama, gde će sve do večeri,
dok ih vetar ne razveje,
stajati rupe od naših tela.
Izbor i prevod Tihana Hamović
Коментари
Постави коментар